Rani Život
Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun. Umro je u talijanskom gradu Padovi gdje počivaju i njegovi ostaci, zbog čega je dobio naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao Santo António de Lisboa (sv. Antonio Lisabonski).
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krijepost nego plemstvo. Krijepost su nastojali svome sinu ucijepiti u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Redovništvo
Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za vjeru. Već u ljetu 1220. godine stupio je u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, kome je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpočeo je svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Klečeći molio je svoje glavare neka ga puste k Maurima u Afriku da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova.Odmah, pošto je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli je te je morao natrag u Španjolsku.
Odlazak u Italiju
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali pomalo se oporavljao kod svoje braće; posebno ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Assisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krenuo je sv. Antun na put iz Mesine u Assis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; posebno ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. Stoga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Zbog dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako su ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali brat Gracijan, provincijal u Romagni, te pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze k sebi i postavi u samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i Božja nadahnuća.
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širilo se krivovjerno manihejstvo pod raznim imenima: Valdenga, Albigenza, Patarena, Katara… Svetu i oduševljenu riječ svetog Antuna pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovijedaonici, što u razgovoru.
Krajem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulsi, u Puyu kao gvardijan, u Limogesu kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući evanđelje.
4. listopada 1226. god. umire sv. Franjo. Na Duhove sljedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izpropaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red je tada dobio vrsnoga glavara Ivana Parentija, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čuda tvorio i red proširio.
God. 1230. bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Odlučeno je da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX. Papa Grgur IX. odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četiri mjeseca.
SMRT
Bazilika svetog Antuna u Padovi
Mjeseca studenog 1230. god., kada se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kada su vidjeli istrulo tijelo samo jezik cijel i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Nova Saznanja
God. 1981. provedena su znanstvena ispitivanja posmrtnih ostataka u sklopu postupka potvrde njihove autentičnosti, pri čemu su provedena antropometrijska mjerenja, popis kostiju, patološko-anatomska, mikrobiološka i radiološka ispitivanja. Antropometrijom je utvrđeno da je sv. Antun Padovanski bio tamnokos, tamnih obrva, izduženog i uskog lica, upalih očiju, a na temelju dugačkih ruku i visine od oko 170 cm utvrđena je pripadnost atlantomediteranskom tipu osobe. Potvrđena je pripadnost lubanje (pronađene 1330. bez donje čeljusti), donje čeljusti i kosti trupa ostatku kostura i sukladnost njihovih zglobnih površina. Ispitivanjem zubala i drugih organskih sustava utvrđeno je da je preminuo u dobi između 35 i 40 godina, a unatoč tragovima karijesa i pokazateljima mogućeg razvoja temporomandibularne artroze (koja je, zajedno s jakim otiscima žvačnih mišića na čeljusnim kostima medicinska potvrda Antunovih govorničkih sposobnosti[2]), stomatološko-radiološkim ispitivanjima zaključeno je kako je, s obzirom na okolnosti, zubalo u trenutku smrti bilo u izvrsnom stanju. Također, potvrđeni su i zapisi prema kojima je svetac bolovao od hidropsije, pretpostavlja se zbog izgladnjivanja ili neredovite prehrane.